Yuku free message boards

Što je meni Božić? U doba raspršenog smisla svako me traženje smisla baca u depresiju. Zato sam odlučio nakon niza godina otići na Ponoćku. Umjesto prebiranja po vlastitoj tmini, što može roditi samo gorak osjećaj besmisla, treba pokrenuti guzicu u hladnu noć.

- I ja bi išla, kaže Ona.

- Idemo!

- ... ma ne znam ... ne da mi se sad spremati ... - sa sijedim vlasima u kosi, dođe i prepoznavanje situacija ...

I tako sam pola sata prije ponoći, sam, uzaludno tražio parking u centru grada. Koliko je automobila očekivao bi da se po uskim kaletama dalmatinskog grada neće moći prolaziti od gužve. Umjesto toga manje ljudi nego za radnog vremena. Naravno dok sam našao parking ponoć je već prošla.

Nekad smo na Ponoćku išli pješice. Išli smo svi, većina nas koji u crkvu ne idemo nikada. U doba socijalizma bio je to čin otpora svemu što je simbolizirala vlast. Mi mediteranci smo nepopravljivi protivnici svake vlasti, i svakog nametanja mišljenja. Ni sami sebi nedajemo za pravo. U to doba ulice su bile pune narodne milicije. Veselje je bilo bacati petarde pod noge uniformiranima i onda bježati uskim kaletama. Tu i tamo bi zašli u crkvu, pa bi čak i u crkvi znala odjeknuti petarda ako bi se našao nadobudni pop što bi nam htio popovati o priličnom i nepriličnom.

Danas se zaustavljam, primam i dajem božićne čestitke a da me pitate što to ustvari znači nemam pojma. Nailazi poznati par koji je oduvijek držao do crkve. Nekada bih rekao da su lizači oltara, ali više nema u meni poruge. Tuže se da nisu mogli ni u jednu crkvu ući. Ispunjene su do ulaza. Nema veze, odvraćam im, naći će se mjesta u kafićima. Smješkaju mi se, obostrana tolerancija. Razgovor ubrzo skreće na teški život, na financijsku krizu. Ove se godine neće kupovati manijakalno kao prošlih godina. Srećom ove je godine Pevec spasio Božić. Pevec, nacionalni trgovački lanac svega što vam je nepotrebno u životu a što kupujete samo zato što je na sniženju, lansirao je slogan kako je Pevec spasio Božić novim sustavom bonusa na svaku iduću kupovinu. Ha, eto kako smo na brzinu pronašli smisao Božića. Odoh ja na misu u prvi kafić gdje ugledam poznatu facu.

U kultnom kafiću, tik do gradske katedrale, slična popunjenost. Probijam se bočno prema šanku i poznatim licima. Zaboravljam na traženje smisla jer je bučno i toplo. Ljudi se grle i smiju. Zovu se ture pića. Crni čovjek naručuje bijelo vino, bijeli čovjek crno vino, a ja se ovu noć družim samo sa gospodinom Jack Danielsom. Poduzetnici zovu ture pića, vade debele svežnjeve novčanica i potezom palca i kažiprsta izdvajaju stoticu ili dvjestotku. Poduzetnici su bučni, u centru pažnje, žene su im s uređenim frizurama i blještavim nakitom ... i cijelo vrijeme se smiju. U kutu gospođa od pedesetak godina ljubi upola mlađeg muškarca izbrijane glave, između oka i usana, ljubi ga onim načinom kako žene ne ljube ni muža ni sina. Ruke im se ne vide jer smo natiskani nas stotinjak u prostoru za četiri puta manje ljudi. Prilazi gospođa sličnih godina s djetetom od pet godina. Posjeda ga za barsku stolicu i naručuje mu sok a sebi mr.Jacka kao i ja. Prepoznavanje, čestitanje, svi svakog poznaju. Gospođa se pravda da je ona već baba, ali da joj je ovo sin, zaletilo se pod stare dane, pa mu sad oće ucijepiti katoličke navike kao što su i njoj ucijepili, ali dijete je jedva budno izdržalo gužvu ponoćne mise. Dijete je jedva liznulo sok i već nervozno gura majku prema izlazu dok ona pokušava popiti piće i popušiti cigaru. U očima joj umor. Crni čovjek joj bezobrazno nudi seks, bijeli čovjek je brani, a ja naručujem još jednu turu, jer ovaj okus u ustima može isprati samo mr.Jack.

Odlazimo na zatvorenu zabavu u kafić koji drži još jedan momak izbrijane glave, za koga pola grada smatra da je mafijaš. Opet uski prostor i previše ljudi, DJ i preglasni razglas. Jaki momci na ulazu propuštaju pozvane. Konobarice su brže od naših narudžbi. Bijelo vino, crno vino i mr.Jack. Cure prekratkih sukanja plešu na stolovima. Bijeli se čovjek također pokušava popeti i plesati s njima. Pravda se meni da kad mogu one može valjda i on. Glazba je urnebesna, složena po principu strpaj u lonac što ti je pod rukom, samo da je ljuto i papreno. Odjekuje cijeli kvart. U neko doba ulazi policija i gotovo se pravda što mora prekidati zabavu, ali eto, prijava je da se remeti javni red i mir. Ne pomažu ni pokušaji uvjeravanja da je Božić ... pa da se slavi nečiji rođendan. Zabava se prekida uz povike - zar smo se za ovo borili i živjela Jugoslavija.

Pale se ljute mašine i odlazi se na rub grada, u noćni klub koji ima dozvolu buđenja cijelog kvarta. Još glasnija glazba, još veća gužva. Pod mokar od prolivenog pića i kvrgav od razbijenog stakla. Piče cajke, ruke su u zraku, usne razvučene ali oči ... oči su prazne.

- što piješ?

- Jack!

Vadim prstima bezobrazno veliku količinu leda iz čaše. Ne želim razblaženo. Osvrćem se. Bilo bi neprimjetno baciti je na mokri pod ali je ipak bacam u pitar sa cvijećem koje se objesilo od dima i buke. U kutu poznato lice. Pjevač i pijanac, nazaobilazan na svim gradskim orgijanjima. Znoji se, oko ramena mu ručnik. Okružen je s dvije harmonike i dvije gitare. U dogovorenom trenutku pauze sva petorica se penju na stol i pokreću novi krug ludila. No ubrzo ih razglas nadjačava s Dinom Dvornikom, pa onda opet cajke. Ruke su u zraku, a oči ... razmičem laktovima hrpu čaša na šanku. Prije 30 godina Štulić bi pjevao - jeftina mjuza i teška cuga, užas je moja furka, a danas ... jeftina mjuza je tu, i teška cuga je u grlu, a umjesto užasa samo praznina ...

Na drugom kraju šanka izbija gužva. Jedan momak na desetoricu. Crni čovjek staje u sredinu. Valjda više od iznenađenja nego od poštovanja prema njegovim sjedinama u kosi, desetorica zastaju i crni čovjek izgurava onog jednog ludog.

- Druži se s mojim sinom - objašnjava nam - lud momak, trebali su ga polomiti. Rekao sam mu da ću sinu zabraniti druženje s njim.

Hladni zrak pred svitanje. Vožnja sporednim ulicama, izbjegavanje policije. Tragovi buke u ušima ostaju i nakon spavanja.

Božić.

Mnogo ljudi, mnogo tanjura, mnogo čaša. Puno se priča, još se više liva, žvače ... previše mesa, previše kolača, a nedovoljno pažnje, ljudske pažnje i suosjećanja .... suosjećanja koje sam osjetio dan ranije, na ručku kod starijeg para koji nas je svakako htio ugostiti. Teško žive i teško se kreću. Stari još može pomalo na more ali se ne usudi daleko pa mu je i ulov mršav. Stara je od firme u kojoj je provela radni vijek dobila bakalar a on je ispekao lignje među kojima se isticao kapitalac od kile kakav se jednom godišnje ulovi uz obalu. Tamno smeđi tonovi, smiren polagan govor. Ne upadamo u riječ jedni drugima nego slušamo. Da, tako godi otkriti da se ljudi još znaju slušati međusobno. Znali smo se slušati međusobno pa smo zaboravili. U obilju smo se pogubili.

- Nećemo se vidjeti pa vam želimo sretan Božić - rekli su nam na rastanku

Nakon svog traženja smisla sjetio sam se njihova glasa, pa ću i ja vama koji ovo čitate, slavili ga ne slavili, zaželjeti sretan Božić.