Yuku free message boards

Jane wrote:

---

Dari6 wrote:

---

mileram je vrhnje, pavlaka. bar se tako u nas govorilo.

ja sam znala da nisam u snovima vidjela pikse milerama u trgovini
ovako: mileram ima 30 % mliječne masnoće, vrhnje 12 ili 20, i još je razlika u ph (nemaju "isti prekid zrenja", ali ne znam jel mirelam ima viši ili niži od vrhnja. to mi je ispričala tehnologica, ali nisam je u svemu upratila, i jako se začudila da sam uopće pomislila da je to isto )

haha. 12%, 20%, 30%, ph plus, ph minus. bijelo kremasto - sve to ide pod mileram/vrhnje/pavlaka.
nesh ti tehnologije.

d.

sympatique wrote:

---

kod nas su se nedavno pojavili u trgovinama chevapchici i kofte, posto ovdje gdje ja zivim nema puno stranaca, zanima me cije jelo su cevapi. ako netko zna

ovisi koga pitas. u banja luci ce ti reci da su njihovi (nekad, sad nisam siguran koliko im je stalo do 'turskog' naslijedja), u sarajevu isto tako, pa u travniku. takodjer i u istanbulu, bursi, inegolu, adani, iskenderunu, ateni, saloniku, tehranu, shirazu, esfahanu....imas puno varijanti kebaba: doner, inegol, adana, iskenderun, razne perzijeske varijante, razne arapske...no big deal, komadi sitnog ili mljevenog mesa ispeceni na otvorenoj vatri. najblize sto sam ja jeo onome sto nalikuje na sarajevske, bascarsijske, cevape je inegol-kofte.

inegol je mjesto pokraj burse, a bursa je oduvijek imala posenba veze sa sarajevom (i vice versa), trgovacke i obiteljske. bezistan u sarajevu zvao se (i jos se zove) brusa-bezistan, puno je bosnjaka otisalo da zivi u bursu i za vrijeme otomanske imperija, a i poslije, sve do pedesetih godina (interesantno koliko svijetlih i plavookih ljudi tamo mozes vidjeti/ za njih turci vele 'rumeli', oni iz rumelije, europske turske). otud moguce da su i cevapi oko sarajeva i burse slicni, da su bili podlozni gastro-migracijama.

i, trebam li posebno napominjati - izvanredni su u oba mjesta. pored obilja izvanrednih kebab-housa u istanbulu (najcuveniji je svakako beyti, koji je sada institucija, perfektno mjesto), nasred istiklal ulice, na taksimu imas radnju s originalnim sarajevskim cevapima. inace, lokalno gledajuci najbolji cevapi u nasim krajevima su, po mom misljenju, u: 1. sarajevu, 2. sarajevu i 3. sarajevu (hajd, nisu losi ni u banja luci i travniku). u bijelom svijetu, najbolje sam jeo u: 1. inegolu, 2. istanbulu (nekoliko puta sam isao kod beytija na njegove perverzije) i 3. adani (jako dobar je adana kebab).

prije nekih desetak godina jedna bugarka je napravila dokumentarac o nekoj pjesmi koju kao svoju dozivljava jedno deset-jedanaest naroda (bugari, srbi, makedonci, grci, albanci....). slicno je i sa cevapima. to ti je vec na razini univerzalne mitologije i nemoguce je dati jednostavan odgovor kao sto ti trazis. trebalo bi za to napisati enciklopediju.

d.

p.s.

oni koji nesto znaju o gastronomiji i gastro-migracijama, vjeruju da su razne vrste sitnog i mljevenog mesa, pecenog na otvorenoj vatri, arapskog i/ili perzijskog porijekla.

grci i rumunji, npr. znaju metnuti krmetinu u cevape i onda to nisu ceveapi.
arapi i svinjetina??!! koja je to logika i praksa? od alepa do agadira i od caira do adena ne mozes vidjeti klempu.

d.

krazykat wrote:

---

Ma neka nisu cevapi ali su bolji. Usput, i jugoslaveni i srbi i hrvati i istriani stavljaju svinjetinu, ko ne smije jesti svinjetinu nek posti.

zato im i ne valjaju cevapi. krmetina - out!!!

d.

krazykat wrote:

---

Ajde pjesnice, nadi tim bastardanim cevapima drugo ime. Da mi treife banda mozemo mirno jesti.

a ne. to je s onu stranu dobra, ne upustam se ja u podzemne svjetove i nadnaravne pojave.
meni je (i svim bosancima) vec teska blasfemija kad uz cevape sluze i ajvar.
to se u bosni nikad nece desiti, takva bi se cevabdzinica prezrela za sve vremena i generacijama zaobilazila, ali sam vidjao takvu praksu po okolnim bantustanima.

vrlo dobro se zna kanon: deset (ili pet) u pola, s lukom (ili bez - tu je dopustena varijacija) i kiselo mljeko (ne jogurt, ne mlijeko, vec 'mljeko'). i nema laprdanja dok se jede - mirno, sabrano, tu i tamo koja rijec (jednoslozna), jadan do dva uzdaha (ne preglasno), manirizam zen-svecenika; kad se zavrsi, nema isjedjavanja 'nako' i naklapanja, dopusteno je dvije, mozda i tri minute odsjediti (pogled ni previse spusten, ni previse podignut) da se ukusi i mirisi slegnu u probavno-osjecajno-duhovnom sistemu, onda lagano dizanje ruke i razgovijetno: 'da platim!'
(nema 'molim vas, racun!', 'budite dobri..', 'ako vam nije tesko...' svaka se nepotrebna ornamentacija izbacuje). nema egzaltiranih pohvala i pokuda, jer se podrazumijeve i zna da je dobro, nema 'dodjite nam opet', jer se podrazumjeva i zna da ce se doci opet.

d.

sympatique wrote:

---

ti si dari izgleda cevapoljubac ;D ja bas to i ne volim, ne vidim kako ljudi mogu tak nesto volit isto kao i hamburger ;p (joj bolje sad da zbrisem na par dana zbog ove izjave hehe)

hah. sve ovisi koju sliku imas pred sobom i koja iskustva. ako za rijec 'hamburger' vezes mcdonalds onda doista nema puno mjesta za ljubav. naprotiv. no, ja bih te mogao odvesti na par mjesta u nyc (ili u texasu, ili u californiji) gdje mozes pojesti savrsen hamburger, comme il faut, neindustrijski, for your eyes and mouth only. nije mi to omiljeno jelo, ali znam gdje se moze pojesti perfektan hamburger. takodjer i frankfurter ilti 'hot dog', bazicna hrana new yorkera (btw, najbolji sam jeo u reykyaviku. oni ga zovu 'pilsur' i slican je drogi. kad se navuces na pilsur, prva stvar ujutro, kad se dignes, je da ga ides traziti, plus jos jedan-dva prije spavanja).

isto je i sa cevapima (ili bilo kojom drugom hranom). ako mislis na musave, ulojene prigradske pecenjare-trovacnice, onda se slazem s tvojom tvrdjom. od takvih mjesta treba bjezati na puskomet. ako mislis (i poznas) i druga mjesta, onda takvoj tvrdnji nema mjesta. ja sam kao mali cesto isao (mama me vodila) u cevabdzinicu arslanagic (nema je vise), tek na ulasku u bascarsiju. to je bilo savrseno mjesto (fini oblutci na podu, okolo bosanske secije /vrsta tvrde sofe, ugodne za sjedenje/ prekrivene tankim vunenim cilimima, ispred velike metalne sinije /stolovi/, mali sadrvan /fontana/ u kutu. jelo se iz tradicionalnih bosanskih sahana /pokriveni tanjuri/; cistoca, usluga, atmosfera - ma cista desetka). bilo je i ima dosta takvih mjesta po sarajevu.

beyti u istanbulu (http://www.beyti.com.tr/homepage.htm) prica je za sebe. poceo je kao obicna kebab-house, a pretvorio se u instituciju. sluze te konobari u bijelom, taman kako pojedes jedan komad (odnosno jednu vrstu kebaba), na tanjur ti stave drugi komad, tek ispecen, savrsene temperature, boje i okusa. nezgoda je sto ne kontroliras kolicinu - stalno ti je tanjur prazan, kebabi su odlicni, a oni samo donose. ovo na web-siteu samo donekle moze docarati atmosferu u pojedinim sobama, odajama (shamskoj tj. damaskoj, kurdskoj, jordanskoj, esfahanskoj, otomanskoj, itd. - sve su dekorirane u pripadajucem stilu. meni je najdraza, pak, ljetna terasa). imas i odlican develi kebab house i istanbulu, u prestiznom levent kvartu (tu su, recimo, perverzije od kebaba s pistacijama i sirom), itd., itd. ovo je high-end. no, ja jako volim i jedan vrlo jednostavan i prijatan restoran u inegolu, ili par vrlo bazicnih u adani. kontekst je bitan, detalji onda nisu problem.

d.

p.s.

btw, carlo petrini je pokrenuo slow food pokret dobrim dijelom i zbog toga sto je bio iziritiran losim kvalitetom hrane i losom uslugom u malim trattorijama u sjevernoj italiji. pasta, salata, juhe, vino...rekao bi covjek da se tu ne moze puno pogrijesiti i da je to lako, no kontekst nije bio dobar. i ti, kad promijenis kontekst, onda mozda drukcije dozivis i iskusis detalje u vezi s cevapima i hamburgerima. ili bilo cim drugim.

p.p.s.

ovo gore treba shvatiti kao sjecanje na divne prosle dane. otud pomalo nostalgican ton. naime, sada sam se od ljubitelja cevapa pretvorio u ljubitelja tofua, a sve u sklopu akcije 'predjimo s tonaze na kilazu'. (moram se pohvaliti - od oktobra pa do danas, gorepotpisani darius, skinuo je 17 kg). zadnji put sam vidio posten komad mesa (ili bilo cega drugog) tamo negdje oko nove godine, a vjerojatno ce tako biti i sa slijedecim komadima.