Ne znam točno kada se FF preselio na današnju lokaciju, u ulicu Ivana Lučića. zapravo, znam. Početkom 90-ih, kada je ulica Đure Salaja preimenovana u Lučićevu.
No, fizički se na ovom mjestu sasvim sigurno nalazila 1971. Na zgradi piše kada je izgrađena, ali se više ne sjećam datuma. U svakom slučaju, po gradnji
se vidi stil 60-ih godina. Unatoč svim obnovama i nadogradnjama, zgrada je ocufana i iznutra i izvana, što se vidi na prvoj slici, kao i na slici sa štandom za
potpisivanje peticije. Nekada je u auli stajala kopija onog Laokoonta iz Vatikanskog muzeja, sa sinovima i zmijama.
Mislim da je tu negdje bila i Venera Miloska i još jedna treća skulptura, ali nemam pojma kamo su ih premjestili.
Krenula sam najprije u D-VI, gdje se tribina trebala održavati, fulala hodnik - cijelo vrijeme studija nisam uspjela shvatiti zašto je hodnik s dvoranama I, II i III smješten desno, a hodnik s dvoranama IV, V i VI lijevo. Možda je to teret što ga nameće pismenost: u prostoru se snalazimo onako kako čitam - slijeva nadesno. Jasno, tamo sam našla obavijest da je tribina prebačena u "sedmicu", amfiteatralnu i najveću dvoranu na faksu.
Odmah kraj sedmice i oko nje oduvijek su bile prostorije za administraciju, od Studentske referade do tajništva fakulteta. Sve izvana poprilično neugledno, u istom stilu kao i cijela zgrada, s iskrzanim podovima od kulira, a sve se nalazilo na nižoj razini od ostalog dijela zgrade, tako da se onamo dolazilo niz dugačku rampu koja se zimi i u kišne dane prekrivala komadima kartona kao zaštita od klizanja.
Možete zamisliti mije zaprepaštenje kad sam na tom mjestu ugledala ovo. Prostor dostojan unutrašnjosti banke. Ili bar Inine zgrade.
S druge strane tok prostora, u ofucanoj sedmici odvijala se rasprava o tome zašto studenti moraju plaćati studij, zašto bolesnici moraju plaćati liječenje, zašto penzioneri moraju plaćati porez, uz odgovor da u budžetu nema dovoljno novaca.
U budžetu nikad nema dovoljno novaca. Nije to nikakva novost. A neće ga biti ništa više čak ni ako studenti i dalje budu plaćali studij, bolesnici svi redom dobiju na lotu i odreknu se zdravstvenih usluga na račun Zdrafstvenog fonda, a penzioneri shvate da su im penzije prevelike i da bar polovicu mogu platiti državi na ime poreza.
No, fizički se na ovom mjestu sasvim sigurno nalazila 1971. Na zgradi piše kada je izgrađena, ali se više ne sjećam datuma. U svakom slučaju, po gradnji
se vidi stil 60-ih godina. Unatoč svim obnovama i nadogradnjama, zgrada je ocufana i iznutra i izvana, što se vidi na prvoj slici, kao i na slici sa štandom za
potpisivanje peticije. Nekada je u auli stajala kopija onog Laokoonta iz Vatikanskog muzeja, sa sinovima i zmijama.
Mislim da je tu negdje bila i Venera Miloska i još jedna treća skulptura, ali nemam pojma kamo su ih premjestili.
Krenula sam najprije u D-VI, gdje se tribina trebala održavati, fulala hodnik - cijelo vrijeme studija nisam uspjela shvatiti zašto je hodnik s dvoranama I, II i III smješten desno, a hodnik s dvoranama IV, V i VI lijevo. Možda je to teret što ga nameće pismenost: u prostoru se snalazimo onako kako čitam - slijeva nadesno. Jasno, tamo sam našla obavijest da je tribina prebačena u "sedmicu", amfiteatralnu i najveću dvoranu na faksu.
Odmah kraj sedmice i oko nje oduvijek su bile prostorije za administraciju, od Studentske referade do tajništva fakulteta. Sve izvana poprilično neugledno, u istom stilu kao i cijela zgrada, s iskrzanim podovima od kulira, a sve se nalazilo na nižoj razini od ostalog dijela zgrade, tako da se onamo dolazilo niz dugačku rampu koja se zimi i u kišne dane prekrivala komadima kartona kao zaštita od klizanja.
Možete zamisliti mije zaprepaštenje kad sam na tom mjestu ugledala ovo. Prostor dostojan unutrašnjosti banke. Ili bar Inine zgrade.
S druge strane tok prostora, u ofucanoj sedmici odvijala se rasprava o tome zašto studenti moraju plaćati studij, zašto bolesnici moraju plaćati liječenje, zašto penzioneri moraju plaćati porez, uz odgovor da u budžetu nema dovoljno novaca.
U budžetu nikad nema dovoljno novaca. Nije to nikakva novost. A neće ga biti ništa više čak ni ako studenti i dalje budu plaćali studij, bolesnici svi redom dobiju na lotu i odreknu se zdravstvenih usluga na račun Zdrafstvenog fonda, a penzioneri shvate da su im penzije prevelike i da bar polovicu mogu platiti državi na ime poreza.
Ja sam se a faksu druzila sa
sociolozima, jer su psiholozi bili dosadni. Bili i ostali.
)
