Ideja za ovu temu rodila se iz trača o internetskim, točnije forumskim diktatorima, ali zapravo ima daleko širi doseg. Riječ je bila o tome da bog i batina na
jednom forumu jako drži do svojeg, a i ostalih rođendana, što se meni i mojem sugovorniku učinilo smiješnim: čemu držati do rođendana, i to još vlastitog, kad
je to samo jedan trenutak u velikom vremenu čijim se gospodarom doživljavaš? Činjenica je, međutim, da se u svim diktaturama diktatorov rođendan posebno
obilejžava. Posebno se obilježavaju i rođendani okrunjenih glava, no uglavnom zbog opće veselice i neradnog dana. Svaki je razlog dobar. Ne znam pamtim li
dobro, ali čini mi se da u Kanadi još uvijek obilježavaju rođendan već dugo godina blagopočivše Viktorije. 
No, oni ionako imaju više neradnih dana nego
cijela Evropa zajedno.
Jasno je da je ne poštovati dikatorov rođendan ravno veleizdaji, ali kog se vraga diktator kači baš za taj dan? Zar je toliko važno dokazati da je uopće rođen? Pa to ionako svi jako dobro znaju. Ili je obilježavanje rođendana borba protiv vlastite smrtnosti: kao, ako potvrđujem činjenicu da sam rođen, to znači da sam još uvijek živ, pa ako to budem što više potvrđivao, možda i ne umrem.
Non omnis moriar..., kaže Horacije. Ali je on pod tim mislio nešto drugo.
Ipak, nitko ne umire sasvim: uspomena - lijepa ili ružna ostaje, no što to dikatatoru znači? Ama baš ništa. Kad umre, nestat će i osjećaja moći, a to je gore od smrti.
Možda iz istog razloga obični ljudi, što su stariji, sve manje vole slaviti rođendane. O, da, vole oni da im se čestita (baš se lijepo sjetio), da im se divi (sjajno se držite za svoje godine) , ali ne vole obiljžavati taj datum. Svaki novi rođendan znači korak bliže konačnom kraju. Dok si mlad, svaki novi rođendan znači korak prema punini života, prema punoljetstvu, prema nekim imaginarnim i stvarnim pravima. Ili "pravima". Na dužnosti se uglavnom nitko i ne osvrće. A ona populacija između toga dvoga pravi se nezainteresiranom: da, znam ja da sam svake godine za godinu dan stariji, ali to ne mijenja puno na stvari - kad se promijeni, obično je već kasno.
Iskreno rečeno, ne vjerujem da ću umrijeti. Znam da hoću, ali u to ne vjerujem. Osjećam se tako živom. Mlađahnom baš i ne, što je i "primjereno dobi", ali mi uopće nije jasno da bih mogla ne postojati. S druge strane, ni rođendani mi puno ne znače. Moji. Tuđi da, to se trudim čestitati. Možda se upravo zbog toga osjećam svevremenom. Who knows? Samo da taj "who" ne bude nikad prežaljeni Jazon.
Eto, ja nalupetala svoje. Sad možete vi.
No, oni ionako imaju više neradnih dana nego
cijela Evropa zajedno.
Jasno je da je ne poštovati dikatorov rođendan ravno veleizdaji, ali kog se vraga diktator kači baš za taj dan? Zar je toliko važno dokazati da je uopće rođen? Pa to ionako svi jako dobro znaju. Ili je obilježavanje rođendana borba protiv vlastite smrtnosti: kao, ako potvrđujem činjenicu da sam rođen, to znači da sam još uvijek živ, pa ako to budem što više potvrđivao, možda i ne umrem.
Non omnis moriar..., kaže Horacije. Ali je on pod tim mislio nešto drugo.
Ipak, nitko ne umire sasvim: uspomena - lijepa ili ružna ostaje, no što to dikatatoru znači? Ama baš ništa. Kad umre, nestat će i osjećaja moći, a to je gore od smrti.
Možda iz istog razloga obični ljudi, što su stariji, sve manje vole slaviti rođendane. O, da, vole oni da im se čestita (baš se lijepo sjetio), da im se divi (sjajno se držite za svoje godine) , ali ne vole obiljžavati taj datum. Svaki novi rođendan znači korak bliže konačnom kraju. Dok si mlad, svaki novi rođendan znači korak prema punini života, prema punoljetstvu, prema nekim imaginarnim i stvarnim pravima. Ili "pravima". Na dužnosti se uglavnom nitko i ne osvrće. A ona populacija između toga dvoga pravi se nezainteresiranom: da, znam ja da sam svake godine za godinu dan stariji, ali to ne mijenja puno na stvari - kad se promijeni, obično je već kasno.
Iskreno rečeno, ne vjerujem da ću umrijeti. Znam da hoću, ali u to ne vjerujem. Osjećam se tako živom. Mlađahnom baš i ne, što je i "primjereno dobi", ali mi uopće nije jasno da bih mogla ne postojati. S druge strane, ni rođendani mi puno ne znače. Moji. Tuđi da, to se trudim čestitati. Možda se upravo zbog toga osjećam svevremenom. Who knows? Samo da taj "who" ne bude nikad prežaljeni Jazon.
Eto, ja nalupetala svoje. Sad možete vi.
)
