bobo, dragan i mirsad
'so much substance and illusion, so many figures and shadows…how can one tell where memory ends and imagination begins?'
e. glasgow
===========
u nasoj siroj navijackoj raji bio je i bobo, dozivotni apsolvent prava. bobo je bio iz mostara, i pored toga sto se druzio s nama koji smo bili puno mladji od njega, zapamtio sam ga po tome sto je bio jedini mostarac kojeg sam ikad upoznao, a da nije navijao za velez. cak je gajio i otvorenu netrpeljivost prema 'rodjenima', sto je bilo dovoljno da ga se svrsta medju vidjenije 'pitare', navijace fk sarajeva u kraju. kao sto je svima poznato, pored fk zeljeznicara, lokalne nesrece, kojeg 'pitari' mrze bez imalo zadrske (ali istovremeno i sazazevalju), jedini drugi tim na svijetu koji zavrijedjuje tako snaznu emociju je mostarski velez. relacija, naravno, vazi i u obrnutom smjeru. bobo je, dakle, po svemu ovome, ali i mnogim drugim osobinama, bio predodredjen da napravi nesto epohalno.
u doba najveceg uspona i slave fk crvena zvezda, pocetkom sedamdesetih godina proslog stoljeca, sampioski tim iz beograda je prilikom gostovanja u sarajevu skoro uvijek odsjedao u hotelu 'nacional', odmah pored careve dzamije. hotel nije najbolji u gradu, ali je u mirnom kraju, prijatan i sklonjen, sav ususkan mirnim bistrickim ulicama s ledja i bokova te starim drvoredom duz obale miljacke na koju gleda glavna fasada hotela. hotel ima jednu od najljepsih ljetnih terasa u gradu: svu pod krosnjama, ne previse veliku i diskretno osvijetljenu. uvijek je na terasi 'nacionala' prisna, gotovo porodicna atmosfera, bez nervoze i uzurbanosti. svi stolovi se mogu obuhvatiti okom i uz malo paznje sve se price mogu uhvatiti uhom. moglo bi se reci da je cijela terasa hotela, bez obzira na trenutni sastav, zapravo jedno veliko drustvo, sastavljeno od neprikosnovenih autoriteta iz podrucja politike, povijesti, sporta, seksa, filma, knjizevnosti i muzike, te svih ostalih podrucja izmedju. po dobrom starom obicaju, u ovo drustvo ukljuceni su i svi konobari kao i hajro, sef sale, odnosno terase.
zvezda je doputovala u subotu ujutro i nakon razmjestanja po sobama, igraci su se poceli okupljati u holu, ili za laksi trening ili za razgledanje grada (bas-carsija je na tri minute od hotela). bio je rani jun, suncan i prozracan, predzadnje kolo prvenstva. zvezda je vec bila prvak, sarajevo se baskarilo na solidnom sedmom mjestu, a zeljo se ponovo, i po obicaju u zadnji tren, spasio od ispadanja. sutrasnja utakmica po svemu je trebala biti revijalnog karaktera. u tako opustenoj atmosferi bobo u holu, zaobilazeci kuleta acimovica i kirila dojcinovskog, dodje do dragana dzajica. lijepo se predstavi, rece da je navijac zvezde, da izuzetno cijeni dzaju (sta cijeni-obozava!) i da svima u raji prica (laze!) kako su on i dzaja jarani, pa eto, ako ne bi bilo nezgodno, kad s rajom veceras bude sjedio (eno, za onim tamo stolom) i kad dzaja naidje, samo neka pogleda, samo neka prodje pored stola i kaze: 'sta ima, bobo? jesi dobro?' ako moze, moze; ako ne moze, nema veze. dzajic, dobar momak i svjetski igrac, prihvati pristojnu molbu obozavatelja.
doslo je blago junsko predvecerje i bobo se, vec oko sedam, s kompletnim drustvom namjestio za odabrani stol. do pola osam je vec cijela terasa bila popunjena. lagani zagor, zveket casa i smijeh lebdjeli su zrakom. iz drvoreda pored miljacke i iz okolnih ulica sirio se slatkast lipov miris. to su one veceri s prelaska proljeca u ljeto kada se osjeca neobjasnjivo lagano golicanje u nozdrvama i trbuhu i kada osmijeh sam izlazi na lice. tekla je lagana prica, dnevne zackoljice, oci su se caklile iscekujuci da ugledaju nekog od zvezdinih asova. u neko doba na terasi se, u farmerkama i bijeloj majici, sav opusten, pojavi dragan dzajic, najbolje lijevo krilo na svijetu, kapetan crvene zvezde i drzavne reprezentacije, strah i trepet svih obrana svijeta, od montevidea do moskve. zagor u trenu zamre, sve se oci okrenuse prema dzajicu koji se laganim korakom zaputi ka bobinom stolu. 'sta ima, bobo? jesi dobro?', rece dzaja onim svojim malo unjkavim i gotovo stidljivim glasom, ali ipak tako da se svaka rijec jasno cula i da nije bilo dvojbe kome je ova srdacnost bila upucena. 'e, dobro je, dobro…zivi se', odgovori bobo nonsalantno. 'ziv mi bio, momak. a ciji si ti ono?'
u tom trenu cijela se kafana sasu po podu, nakon sto je sekund prije eksplodirala od smijeha. nasta lupanje dlanovima po stolu, brisanje suza, hvatanje za trbuh i uzimanje daha do novog previjanja od smijeha. nitko ne primijetei kada dzajic, kao macka, skliznu ka izlazu.
te veceri bobin stol je bio zatrpan picem, a bobo je po tko zna koji put uzivao u slavi kafanskog kralja. dogadjaj se prepricavao cijelu vecer, uvijek s novim varijacijama, i stalno iznova igrao za novopridosle nesretnike koji nisu bili na pravom mjestu u pravo vrijeme.
sutra je zvezda pregazila sarajevo sa 5:2. dzajic je dao dva gola, ostala tri je namjestio. ne pamti se da je ikad odigrao divljiju utakmicu u sarajevu. kao sto to obicno biva, ceh je, ni kriv ni duzan, platio besni bek sarajeva, mirsad fazlagic, dzajicev suigrac iz reprezentacije. zamijenjen je u 67. minuti, kod rezultata 1:4, i nakon sto mu je dzajic vec po osmi ili deveti put probjegao po lijevoj strani i nakon sto mu je vec nekoliko puta probacio loptu kroz noge.
skidajuci znojavi dres u slvacionici, mirsad je mislio: 'sta bi dzaji da me ovako izblamira pred domacom publikom? jos ga ja lijepo pozdravih prije utakmice i upitah - sta ima, dragane? jesi dobro? e, bog dragi zna sta je ovim svjetskim igracima na pameti?!'
d.
)
