Yuku free message boards

gripa

epidemija, pandemija, izolacija. pljušte jake riječi. političari, stručnjaci infektolozi, liječnici obiteljske medicine, nadriliječnici. čini mi se da bi bilo posla za moju poznanicu krazy. da je veći problem u psihopatologiji nego u virusima.

godinama već sezonska gripa zdrma stotinjak tisuća ljudi u mojoj banana državici. neki mali postotak umre nakon komplikacija, ali vijesti o tome se ne probijaju na naslovnice. sada dvije i po tisuće oboljelih i četiri umrla a ljudi se već uvlače u sebe. zlokobno zvuči formula h1n1, ali mene nekako tješi da nije h3n1 ili ne daj bože h4n4. koliko bi tek onda bilo panike i izolacije.

sretnem čovjeka koji ima zajebanog šefa na poslu. čudim se otkud on na cesti u pola radnog vremena. kaže poslao ga šef da se ide kući liječiti. vrag je strah. čak mu neće odbiti od godišnjeg odmora, samo da ne širi viruse. i dok pričamo nailazi zajednička poznanica poznata po obilno popunjenom grudnjaku. gledam ga, sjaje mu se oči a nije od viroze i temperature.

- što bi ja to stiskao. odmah bi me izliječilo
- sad moraš mirovati. zar nisi rekao da si nemoćan i da ti treba mirovanje.
- prošlo me
- tebi nije svinjska gripa. ona je imala blaži oblik svinjske gripe. hoćeš da ti se nakači još i svinjska?
- a??? bez obzira! nek oni sebi propisuju što se smije a što ne smije. ne vjerujem im.

kladionice

otkad smo poraženi od nadmoćnih velikih trgovačkih cenata, poslovni se prostori preuređuju i mjenjaju ritmom koji je teško pratiti. prođem nakon mjesec dana ulicom u centru grada i ne prepoznajem. nekad smo se dogovarali 'kod vice' jer je desetljećima stajao dućan s robom, dugmadima, patentima. Nisi morao znati ime ulice, ali tko ne zna gdje je kod vice, taj je došljak. slično je bilo sa slastičarem, sa zlatarom. brijače ne treba ni spominjati. njih je već literatura obradila. obrtnici propadaju, mali dućani propadaju. propadaju čak i kafići. zjape poluprazni ili prazni i na kraju se zatvaraju pa se na istom mjestu otvara china shop, prodavaonica staklenih perli za koje nitko ne zna čemu služe ali ih turisti kupuju, gastro-shop koji bi po prometu propao u prvom tjednu da nije u vlasništvu velike firme pa će propasti tek kad cijela firma propadne. kako se stvari kreću neće dugo trebati čekati.

jedino što ne propada su kladionice. nisam znao da je registrirano toliko poduzeća kojima je djelatnost klađenje. ponekad su čak tri poslovna prostora jedan do drugoga kladionice i posluju, opstaju. no pravo su čudo kladionice izvan centra grada, izvan trgovačke zone.

u naseljima-spavaonicama koja kao da su projektirana iz istog socrealističkog projektnog biroa, prizemlja betonskih zgrada su prazni poslovni prostori. na povoljnijim lokacijama nekad su bili restorani, frizerski saloni, forneti shopovi,cd shopovi, igraonice, dućani robe, butici, ... opstao je po koji dućan robe široke potrošnje ispred kojeg na obrnuto okrenutim kutijama sjedi stalni postav lokalnih čuvara ožujskog i karlovačkog piva. ostatak prostora je prazan, izlijepljen neurednim papirima kojima se pokriva staklo kad se obavlja inventura ili jednostavno zjapi prazan sa razbijenim staklom. danju se tu uvlače djeca u igri, a noću narkomani.

ako je količina praznih poslovnih prostora barometar recesije, onda je bogami nas recesija oborila na pod direktom. nesrazmjerno djeluje broj tih neurednih rupa u zgradama. rekao bi čovjek da je rat netom završio, pa ljudi imaju pametnija posla nego baviti se uređivanjem životnog prostora.

kad usred niza takvog horrora ugledate ulašteno staklo sa blještećom reklamom i agresivnim bojama koje kao da su sišle s beneton reklame to ne može biti ništa drugo nego kladionica. kladionice se nisu zatvorile nego su se dodatne otvorile tako da sada u naselju s par tisuća ljudi imate u prosjeku 5 do 10 kladionica. ako otvarate kladionicu ne treba puno trošiti na uređenje prostora. zidovi su ionako pokriveni papirima s informacijama o klađenju i koeficijentima. stolica nema, stolova nema. šank od kafića koji je propao pretvorio se u pult za uplatu. ubacite par kutijica s olovkama. zaposlite studenticu koja zapinje na faklultetu, plaćate je na crno a ona će bit zadovoljna i s mizernim iznosima, ... i eto kladionice.

zanimljiva je i struktura kladioničara. počev sa srednjoškolcima što bježe sa nastave, preko mladih nezaposlenih ljudi što niti mogu naći posao a niti ga traže, preko ljudi srednje dobi koje je recesija napravila nezaposlenim, zaključno s penzionerima. većinom su to muškarci. nitko nije ispitivao nacionalnu i vjersku strukturu. ja bi onako odoka rekao da odgovara strukturi stanovništva.

u kladionicama nema gužve. kladioničari su uglavnom fokusirani na svoje kombinacije, rijetko razgovaraju među sobom. u večernjim satima nije rijetkost vidjeti potpuno prazan prostor sa studenticom s one strane pulta koja vjerojatno malo i odspava.
paralelom s propašću ostalih djelatnosti očekivali bi da će se uskoro i te prazne kladionice zatvoriti. e tu ćete pogriješiti u procjeni. prazne kladionice opstaju i još se nove otvaraju.

žilave su beštije naši ljudi. statistički su već trebali biti izgladnjeli i na umoru. kad ono poduzetnici otvaraju onu djelatnost koja ide u recesiji, a neazposleni odnekud izvuku novac koji nemaju i hvataju dobitak koji im je izmakao u bivšoj firmi.